Dudov svilac -bubica koja daje svilu

Super User Objavljeno Petak, 07 Kolovoz 2015. Sekcija blog

Dudov svilac ili bubica je uz pčelu jedan od nakorisnijih insekata u poljoprivrednoj proizvodnji. Njegova važnost seže u daleku prošlost, 3000 godina prije Krista kada su njegovu moć proizvodnje prepoznali Kinezi. Tajna proizvodnje svile je bila skrivena sve do 5 stoljeća zahvaljujući donesenoj odredbi da iznošenje živih svilaca iz Kine predstavlja najveći zločin. No, u 5. stoljeću su misionari kradomice ponijeli kukuljicu dudova prelca u bambusovom štapu do Carigrada i tako je dugo čuvana tajna napokon otkrivena i svila je postala dostupna i na tlu Europe. Već je u 6. i 7. stoljeću na području Europe razvijen obrt proizvodnje svile, a početkom 20 stoljeća najviše dudovog svila je bilo na području Italije, Francuske i Hrvatske (koja je tada bila u sastavu Austro-Ugarske monarhije).

Svila je oduvijek označavala višu klasu i gospodstvo jer je predstavljala luksuzni materijal neovisno o količini novonastalih umjetnih vlakana, a na našim područjima su njen značaj prepoznali konavljani koji su je utkali u najljepši dio tradicije, svoju narodnu nošnju i tako je postala znak identiteta Konavoske regije.

Priča o konaovskoj proizvodnji svile je priča o tradiciji nošena generacijama i priča o ljubavi prema toj tradiciji vrijednih Konavoka. Na proizvodnju svile u Konavlama prvenstveno je utjecala carica Marija Tereza koja je željela da se Habsburški dvori izjednače s raskošnim Francuskim plemstvom. No kasniji zaborav svile u ostalim područjima Europe nije pokolebao vrijedne Konaovske žene da predano nastave njenu proizvodnju. Umjeće svilarstva na područku Konavla je do domovinskog rata bilo na zavidnoj razini, mnogobrojne narodne nošnje su se generacijski prenosile i istovremeno nove izrađivale, pa su resila svaki dom u Konavlama.

Nakon rata mnoge nošnje su bile zapaljene i uništene, a dudova svilca više nije bilo na ovim područjima. Veliku ulogu odigrala je udruga „Deša“, koja je krenula u potragu za dudovim svilcem, a u potrazi su sudjelovale mnoge ženske udruge po Europi i svijetu. Nakon godinu dana dudov svilac je pronađen na jugu Francuske, na području djelovanja svilarske zadruge. Po drugi put u povijesti dudov svilac je kradomice došao na naše prostore. Borba oko povratka ovog insekta je ponovno urodila plodom, jer se 10-ak familija u Konavlima, od Vitaljine od Cavtata odmah prijavilo za ponovnu proizvodnju svile.

Riječ je o žiteljima Konavla koji su se generacijama odhranili na proizvodnji svile, i nisu željeli dopustiti da njihova tradicija padne u zaborav. Dapače, želja im je ovom oživljelom tradicijom stvoriti atrakciju za seoski turizam.

U suštini, svi znaju za svilu, ali malo njih je upoznato s procesom nastanka svile. Leptir dudova svilca, kojega je danas više ne može pronaći u prirodi, se nakon izlijetanja iz čahure odmah pari. Životni vijek im je kratak, naime ženke ugibaju nakon što snesu jajašca, a mužijaci ugibaju odmah nakon oplodnje ženke. Briga oko uzgoja dudova svilca traje kroz cijelu godinu. Sve započinje čuvanjem jajašaca u hladnoj prostoriji kako bi dočekali proljeće, kada je najpogodnije izljeganje gusjenica. Jajašca se na Uskrs, zajedno s ostalom hranom, nose na blagoslov i tada zapravo kreće proces proizvodnje svile. Čekanje ovog doba godine je povezano s pupanjem bijelog duda, jer dudov svilac proizvodi svilu samo ako se hrani tim lišćem. Dakle, Uskrsno vrijeme je početak proizvodnje svile, a prvi korak je zagrijavanje jajašaca. I dan danas se, kao i u prošlosti zagrijavaju na tradicijski način, zamotani u platnenoj vrećici griju se na prirodnoj tjelesnoj temperaturi od 36,5 stupnjeva u ženskim njedrima. Ova temperatura je najpogodnija jer se sjeme dudova svilca ovako nabrže razvija (maksimalno 4 dana). Kada se izlegu gusjenice, slijedi poces hranjenja i spavanja koji se provodi kroz pet faza. Predzadnja faza presvlačenja i prestanka jedenja gusjenica nagovješćuje trenutak dobivanja svile. U vrijeme zadnjeg presvlačenja tijelo gusjenice postaje prozirno i zadnji dio tijela se zažuti. To ukazuje da je započelo zapredanje gusjenice u punćelu. Istodobno zakreću glavu i izlučuju slinu iz svilenih žlijezda, pa se na taj način oko gusjenice stvara čahura od svilene niti, takozvana punćela. Nakon ove faze gusjenice se začahure nekih 15-ak dana i nakon toga slijedi metamorfoza gusjenice u leptira, ali se u svilarstvu ipak prekida ta završna faza jer, ukoliko bi leptir izlazio iz čahure, prekinuo bi svilenu nit i takva čahura se nebi mogla upotrijebiti. Zato se čahure stavljaju na sunce ili u zagrijanu vodu, a samo se najljepše i najveće punćele ostavljaju da žive kako bi osigurale potomstvo za sljedeću godinu.  Vlakna iz čahura koje su stavljene u zagrijanu vodu se namataju i ponovno namaču u vodi kako bi se omekšala svilena smola. Sve ovo rezultira pripremom svile za tkanje. Za potpuno uklanjanje prirodne smole, svila se kuha u otopini sapuna i na taj način zapravo gubi oko 30% prirodne težine. To pospješuje njenu kvalitetu jer je čista svila zapravo svila bez težinskog faktora. Ovaj proces, nakon puno rada i uloženog truda daje najfiniju tkaninu – svilu.

Konaovske nošnje, prepoznatljive svojim vezom, sadržavaju geometrijske motive koji su izvezeni svilenim koncem nastalim gore navedenim procesom. Osnovne boje u koje su se bojile niti su crvena, crna, tamnozelena i plava. Primjerci ovih nošnji vidljivi su na cijelom području Dubrovačko-neretvanske županije, a folklorna skupina u Čilipima svake nedjelje ispred glavne crkve održava nastup u nošnjama koje su ukrašene svilenim nitima u prepoznatljivim bojama. Mjesto Konavle je mjesto koje je vezano za svoju tradiciju i kulturu, svoje običaje njeguju i dan danas a konaovski vez i priča o proizvodnji svile je upravo jedna od tih tradicija. 

komentari (1)

  • lea

    lea

    11 Veljača 2016 u 19:20 |
    Svaka cast na clanku, bas mi je bio koristan!

    Odgovori

Komentirajte

Ostavili ste komentar kao gost.